Udomljena djevojka

Udomljena djevojka

U ovom sastavku ću vam ispričati kakav je moj život bio nekad, a kakav je sada. Nekada smo moja obitelj i ja živjeli u teškim uvjetima. Živjeli smo u maloj kući koja je imala samo jednu prostoriju. U toj kućici bio je jedan krevet na kojem smo svi zajedno spavali: mama, tata, moje šestero braće i ja. Često smo bili gladni i nismo imali vode u kući. Kada je bilo hladno, nismo imali toplu zimsku odjeću ni obuću. Često sam izostajala s nastave. Ali jednog dana moj se život promijenio. Bilo je to rano ujutro oko 6 sati. Probudilo nas je kucanje na vratima. Kada smo otvorili vrata, vidjeli smo socijalne radnice zajedno s policijom. Bili smo jako uplašeni jer nismo znali što se događa. Svu moju braću i mene su uzeli i stavili u aute. Nismo znali kuda nas vode. Na sebi sam imala samo majicu i čarape, bez cipela. Jedna socijalna radnica rekla mi je da će jednog brata i mene smjestiti u udomiteljsku obitelj gdje je već bio udomljen moj stariji brat. U tom trenutku mi je bilo malo lakše jer se sjećam da je moj stariji brat, kad bi dolazio kući, uvijek pričao kako mu je lijepo u toj obitelji, a ja sam mu uvijek govorila kako bih i ja htjela ići tamo.

Nova obitelj

Kad smo stigli u tu obitelj, sjela sam za stol, a teta nas je ponudila keksima i mlijekom. Moj mlađi brat stajao je u hodniku, bio je jako ljut jer su nas odvojili od obitelji. Nije htio ni s kim razgovarati. Prijetio je da će pobjeći ili skočiti preko balkona. Jedna mala djevojčica iz te obitelji pozvala me u svoju sobu, a kad sam ušla, bila sam oduševljena jer sam prvi put vidjela tako lijepu i urednu sobu. To je bila samo njena soba i njen krevet. Nakon toga me teta okupala i oprala mi kosu. Obukla mi je predivnu bijelu haljinu koja je bila čista i mirišljava. Tada sam se prvi put kupala u kadi, a imala sam već 12 godina. Kasnije sam upoznala ostatak obitelji. Svi su me prihvatili kao svoju sestru. Taj dan smo pekli pizzu svi zajedno. Pitala sam tetu zna li ona peći tortu jer nikad nisam imala rođendansku tortu. Još isto poslijepodne zajedno smo napravili i tortu. Čak se i moj brat opustio jer je jako volio jesti pizzu.
Te večeri sam sama spavala u svojem krevetu. U ovoj obitelj nas je isto puno, ali svi se slažemo i poštujemo. Sada imam sve što mi je potrebno. Imam topli krevet, odjeću, obuću, odlazim redovito u školu i jako sam vesela i sretna. Ono što je najvažnije jest to da imam obitelj koja se brine o meni i koja mi pruža sve što mi je potrebno. Osjećam se sretnom i voljenom.

Što je zapravo bitno?

Erma Bombeck, vrlo popularna američka kolumnistica i humoristica koju je svojevremeno objavljivalo više od 900 novina i časopisa, ovako je pisala:
„Obitelj, mi smo čudna mala grupa individua koji se probijaju kroz život, dijeleći zarazne bolesti i pastu za zube, priželjkujući komad kolača onoga drugog, skrivajući šampone jedni pred drugima, posuđujući jedni od drugih novac, zaključavajući jedni druge u sobe, udarajući se međusobno i ljubeći mjesto koje boli, smijući se, braneći jedni druge i nastojeći dokučiti cijeli život što nas to zapravo drži skupa.” Netko je rekao: „Neki muževi mogu izgraditi kuće, ali ne uspiju izgraditi obitelj.”

Ništa nije tako ružno kao dom koji sliči bojišnici. Ništa tako teško ne pada djeci kao roditelji koji ne znaju pokazati jedno drugome ljubav. Obitelj se gradi na ljubavi, požrtvovanju i suodgovornosti. Osnivanjem obitelji preuzimamo odgovornost za živote koji će u toj obitelji, u tom domu, naučiti prve korake ljubavi i posvećenja. Konfucije je ovako govorio: „Nemoguće je poučavati druge o nečemu što nismo poučili članove svoje obitelji.”

Podijeli: