Razvoj duhovnog života djece

Duhovnost

Jedna židovska priča iz sedamnaestog stoljeća pripovijeda o nekom mladiću koji je htio postati potkivač. Započeo je kao šegrt i vrlo brzo savladao zanat. Naučio je raditi kliještima, kovati željezo na nakovnju, služiti se mijehom. Kad je završio naukovanje, dobio je mjesto u radionici  kraljevske palače. Tu se sva vještina njegova rada sa željezom pokazala nepotrebnom, jer nije naučio kako se šibicom  može potpaliti vatra, što je ondje bilo najvažnije za njegov posao.

Obitelj daje duhovnu podlogu djeci

Razumljivo je da naša djeca moraju usvojiti neka znanja (naučiti čitati, plivati, raditi na računalu), moraju se pripremiti za život u dvadeset i prvom stoljeću. Ako im ne ponudimo ništa drugo, ako im uskratimo duhovnu stranu, pobrinut ćemo se za tek životne pojedinosti, a manjkat će im bit života. Kad djeca  počnu pohađati vjeronauk u školi, slušati će o pojmovima kao što su ljubav, praštanje, uskrsnuće itd. Za većinu njih sve će to biti prazne kutije, riječi bez smisla, prihvatit će ih na neko vrijeme,a onda će kasnije ostaviti Crkvu jer će im biti dosadna. Mnogi su zaboravili da obitelj treba ispuniti smislom te velike religiozne riječi.

Obitelj je kolijevka i matica duhovnog života. Upravo ondje djeca stječu iskustva o Bogu. Boga nitko nikada nije vidio, djeca trebaju učiti u obitelji o Bogu. Ondje oni počinju shvaćati smisao riječi kao što su: biti prihvaćen, vjernost, divljenje, žrtva, zajedničko blagovanje itd.

Djeci svojim načinom života pokazujemo Božje lice

Prenosi se ono što se živi. Ako djeci prenesemo samo riječi koje govore o vjeri, a da im ne ponudimo ništa iskustvenoga, isto je kao kad bi opisali slatko od jagoda da bi pošla voda na usta, a onda im ponudili praznu zdjelu. Odgoj za duhovnost  rađa se iz svakodnevnog života. Dijeleći s djecom jednostavne radosti obiteljskog života, svoje poštenje i bezuvjetnu ljubav, pokazujemo im Božje lice.

Suočavanje s neuspjesima

Obitelj je mjesto gdje se stječe umijeće nadanja. Djeca vrlo rano shvate da u svijetu nije sve mir i sklad, susreću se s trenucima razočaranja i boli. Trebamo djecu naučiti suočavati se sa svojima neuspjesima sigurna da su voljena. To znači da su tragedije i patnje dio svijeta u kojem živimo, ali one nemaju konačnu riječ. Roditelji trebaju poticati djecu na osobni odnos s Bogom kao i na zajedničko  čitanje Biblije i molitvu.

Podijeli: